Povremeno kliknem na svoj blog pa prelistam stare postove. Ne umem da objasnim emocije koje se tada rađaju, pa bih radije rekla da je to skup osećanja. U prvi mah se nostalgično osmehnem kada vidim fotografije našeg starog stana i moje kuhinje, a onda me obuzme neki stid jer u tekstu pronađem gramatičke greške ili previše ličnih detalja. Onda nastavim da listam, pa naiđem na post o sređivanju plakara i shvatim da se uopšte ne sećam da sam ga pisala i sama sebe potapšem po ramenu uz misao: ''Uuu, ovo će mi koristiti kada budem sređivala komodu''.
Nastavljam listanje kao da čitam tuđi blog, pa se zabuljim u neki post i sa radoznalošću čitam do poslednje rečenice. Smešno je, jer to su moje reči, a zaboravim da sam ih pisala. Isto tako naiđem povremeno i na neku od onih mojih fraza koje obavezno obrnem, pa se začudim jer se nešto ne sećam da sam ih ikada upotrebljavala.
Tako ja zapravo srećem sebe iznova i iznova, upoznajemo se i prisećamo zajedničkih trenutaka.
Da li je taj osećaj nepoznatog prisutan jer sam se promenila? Da li razmišljam drugačije i da li osećam drugačije?
Na početku stvaranja ovog bloga, a vala i dobrih godinu dana nakon toga, pisala sam priče iz života. Tužne, setne, srećne ili presrećne, sve su imale svoje mesto. Međutim, obaveze, poslovi i projekti su me stigli i onda sam počela da posustajem sa pisanjem ličnog i sve više sam se hvatala uopštenog. Kako je broj čitalaca rastao, tako je moja želja ka pisanju slabila.
Dosta dugo sam razmišljala o problemu i shvatila sam da sam izgubila tu mogućnost pisanja o bilo čemu što mi se prohte. Nešto mi nije bila interesantna ideja da pišem o svom nezadovoljstvu društvom ili licemerju među ljudima na mreži, a opet nisam mogla sve to da gurnem pod tepih i kažem: ''E, hajde sada da se pravimo kako je lep ovaj svet i da pišemo o tome''. Zbog toga sam se malo otuđila od svog bloga i valjda je to razlog što kada čitam neke starije postove, imam utisak kao da čitam blog tamo neke Ivane.
Svako bih veče, kada bih pozavršavala sve sa svojih dnevnih to do listi, sedela dobrih pola sata piljeći u ove prazne stranice i razmišljala kako bi bilo lepo da sednem i napišem nešto, jer me svrbe prsti, a i misli su se nagomilale. A potom bih pogledala u sat i shvatila koliko je kasno, kako sutradan imam mnogo obaveza i potreban mi je san i odmor. Nemam vremena da sedim i pišem nekoliko sati, jer ja ne umem da napišem redak ili dva. Ja pišem online romane i za jedan je potrebno mnogo sati. A vreme je dragoceno.
Smešna je činjenica da mi je blog zapravo nagomilao sve te obaveze. Od posta do posta, sa ponekim projektom, ilustracijom ili fotografijom, došla sam do skoro full time posla samo od angažovanja preko bloga. A samo sam želela da pišem i fotkam.
Iskrena da budem, u jednom trenutku sam jedva po'vatavala sve konce. Ustani, trči, farbaj, šmirglaj, postavi, fotkaj, postuj, dođi kući, skuvaj, obriši, javi se, nahrani ih, okupaj se, organizuj se, edukuj se, ispruži se, naspavaj se!Čovek se i pored (trenutno) četiri planera i sveske izgubi. Makar izgubi osmeh ili snagu, želju da se bavi sobom i svojim najbližima. ''Čekaj samo da mi se završi ova nedelja, haos mi je!'' i tako svake nedelje, svakog meseca, u nadi da će se nešto promeniti.
A ne menja se, već sve postaje gore. Stare obaveze se vuku, nikako da se završe, već uskaču nove, guraju se, gaze sve pod sobom. ''Kako da ne prihvatim ovaj projekat, bitan mi je za portfolio?'' ili ''Kako da ne pomognem njoj/njemu?'', ili ''Kako da uradim ovo tako bezveze, mora da bude savršeno, hajde da odložimo za sledeću nedelju kada budem inspirisana?''... Problem sa inspiracijom je trn u oku, pakao, ebola, kamen spoticanja.
Patim od te bolesti koja se zove perfekcionizam. Ne znam gde je koren tome, ali plašim se i da pitam. Na faksu sam svojevremeno poništavala ispite sa dobrom ocenom jer nisam imala deset. To mi je nekako najočigledniji primer moje bolesti. Ili u gimnaziji, bežala sam sa biologije, jer sam znala da će da me izvede pred tablu, a ja nisam bila zadovoljna kako sam naučila, pa sam odlagala za ''kada naučim bolje''. I silno sam se nervirala oko svega toga, bez razloga sam svoje vreme bukvalno poklanjala Gluposti.
Onda sam odrasla, pa sam se osamostalila, pa zaposlila, pa udala, i sada imam zilion više obaveza nego onda dok me je samo mučila istorija umetnosti ili biologija. Što bi rekli, jedno vreme sam se koprcala. A onda sam se razbolela.
Samo vas odjednom ošine ona rečenica ''Zdravlje je na prvom mestu!'', te uočite istinu u njoj. Pa se onda prvo malo uplašite, pa negirate, pa plačete i na kraju ustanete i kažete: ''Hajde, krajnje je vreme da nešto menjamo.''...
Naučiti da kažete NE. Jako bitna lekcija, dugo mi je trebalo da je naučim. I lakše vam je kada realno sagledate svo svoje vreme i jednostavno priznate sebi da ipak NE MOŽETE sve i da je bolje da neki projekat ne prihvatite. Zarad zdravlja, makar.
Legati ranije u krevet. Filmovi su ostali u drugom, trećem planu, a ja sam se prilično namučila kako bih od svoje spavaće sobe napravila oazu mira sa nekoliko kilograma zimnice u vidu knjiga na noćnom stočiću. Nema lepšeg uspavljivanja od šuškanja stranicama.
Ustajati ranije. Priznala sam sebi da bez kafe ne mogu. Probala sam sa čajem, limunadom, vežbama, umivanjem, ali jednostavno takva sam - Spavalica sa velikim slovom S - i potrebno mi je najmanje sat vremena da prestanem da mrzim sve(t) oko sebe tik po buđenju. Zbog toga sam rešila da kafa bude moj jedini porok jer ako i nije do kofeina toliko, do rituala je i zveketa keramičke šoljice o moju staklenu ploču ispod aparata za kafu.
Otići OFFLINE. Moj posao zahteva od mene da budem barem dva do tri puta dnevno na Facebooku, ili na mreži uopšte. Zbog toga se sve više u toku dana trudim da stavljam računar na sleep, da utišavam telefon i gasim notifikacije. Prija, ponovo počinjem da vidim.
Dnevnike, novine, televizije na IGNORE. Ovo traje već godinu i po dana i iako se povremeno osetim kao tuta-muta jer nisam u toku sa svetskim dešavanjima, osećam da bolje spavam i manje mi trnu leđa od napetosti.
Okružiti se listama. Na zidovima, policama, na telefonu, u svesci, u knjizi. To do liste na sve strane, jer osim ako nas ne proganjaju, lenjost u nama pobeđuje i sve se odlaže i vuče. Nema da išta ostane da visi, sve mora biti podvučeno pink markerom i štiklirano, do poslednje stavke.
Lošim prijateljima i lažnim ljudima dati UNFOLLOW. Ne samo u online svetu, već i u stvarnom životu. Drago mi je da smo se poznavali, što bi Staša rekla u poslednjem članku, nismo se razumeli, doviđenja.
Dobrim prijateljima i dragim osobama dati VOLIM TE. Što više, u neograničenim količinama, može u kombinaciji sa zagrljajem i poljupcem, obavezno ujutru i uveče. (Ne)dozirati do kraja života, hronično, zarad zdravlja makar.
I za kraj prvog poglavlja ''Kako da budem zdravija osoba'': slušati svoje savete i narodne mudrosti. ''Sreća je u malim stvarima'', ''Sve se dešava sa razlogom'' ili ''Svaki trud se isplati'' pa takođe ponoviti par puta kao mantru, samo da se podsetimo ili trgnemo. :)
Nastavljam listanje kao da čitam tuđi blog, pa se zabuljim u neki post i sa radoznalošću čitam do poslednje rečenice. Smešno je, jer to su moje reči, a zaboravim da sam ih pisala. Isto tako naiđem povremeno i na neku od onih mojih fraza koje obavezno obrnem, pa se začudim jer se nešto ne sećam da sam ih ikada upotrebljavala.
Tako ja zapravo srećem sebe iznova i iznova, upoznajemo se i prisećamo zajedničkih trenutaka.
Da li je taj osećaj nepoznatog prisutan jer sam se promenila? Da li razmišljam drugačije i da li osećam drugačije?
Na početku stvaranja ovog bloga, a vala i dobrih godinu dana nakon toga, pisala sam priče iz života. Tužne, setne, srećne ili presrećne, sve su imale svoje mesto. Međutim, obaveze, poslovi i projekti su me stigli i onda sam počela da posustajem sa pisanjem ličnog i sve više sam se hvatala uopštenog. Kako je broj čitalaca rastao, tako je moja želja ka pisanju slabila.
Dosta dugo sam razmišljala o problemu i shvatila sam da sam izgubila tu mogućnost pisanja o bilo čemu što mi se prohte. Nešto mi nije bila interesantna ideja da pišem o svom nezadovoljstvu društvom ili licemerju među ljudima na mreži, a opet nisam mogla sve to da gurnem pod tepih i kažem: ''E, hajde sada da se pravimo kako je lep ovaj svet i da pišemo o tome''. Zbog toga sam se malo otuđila od svog bloga i valjda je to razlog što kada čitam neke starije postove, imam utisak kao da čitam blog tamo neke Ivane.
Svako bih veče, kada bih pozavršavala sve sa svojih dnevnih to do listi, sedela dobrih pola sata piljeći u ove prazne stranice i razmišljala kako bi bilo lepo da sednem i napišem nešto, jer me svrbe prsti, a i misli su se nagomilale. A potom bih pogledala u sat i shvatila koliko je kasno, kako sutradan imam mnogo obaveza i potreban mi je san i odmor. Nemam vremena da sedim i pišem nekoliko sati, jer ja ne umem da napišem redak ili dva. Ja pišem online romane i za jedan je potrebno mnogo sati. A vreme je dragoceno.
Smešna je činjenica da mi je blog zapravo nagomilao sve te obaveze. Od posta do posta, sa ponekim projektom, ilustracijom ili fotografijom, došla sam do skoro full time posla samo od angažovanja preko bloga. A samo sam želela da pišem i fotkam.
Iskrena da budem, u jednom trenutku sam jedva po'vatavala sve konce. Ustani, trči, farbaj, šmirglaj, postavi, fotkaj, postuj, dođi kući, skuvaj, obriši, javi se, nahrani ih, okupaj se, organizuj se, edukuj se, ispruži se, naspavaj se!Čovek se i pored (trenutno) četiri planera i sveske izgubi. Makar izgubi osmeh ili snagu, želju da se bavi sobom i svojim najbližima. ''Čekaj samo da mi se završi ova nedelja, haos mi je!'' i tako svake nedelje, svakog meseca, u nadi da će se nešto promeniti.
A ne menja se, već sve postaje gore. Stare obaveze se vuku, nikako da se završe, već uskaču nove, guraju se, gaze sve pod sobom. ''Kako da ne prihvatim ovaj projekat, bitan mi je za portfolio?'' ili ''Kako da ne pomognem njoj/njemu?'', ili ''Kako da uradim ovo tako bezveze, mora da bude savršeno, hajde da odložimo za sledeću nedelju kada budem inspirisana?''... Problem sa inspiracijom je trn u oku, pakao, ebola, kamen spoticanja.
Patim od te bolesti koja se zove perfekcionizam. Ne znam gde je koren tome, ali plašim se i da pitam. Na faksu sam svojevremeno poništavala ispite sa dobrom ocenom jer nisam imala deset. To mi je nekako najočigledniji primer moje bolesti. Ili u gimnaziji, bežala sam sa biologije, jer sam znala da će da me izvede pred tablu, a ja nisam bila zadovoljna kako sam naučila, pa sam odlagala za ''kada naučim bolje''. I silno sam se nervirala oko svega toga, bez razloga sam svoje vreme bukvalno poklanjala Gluposti.
Onda sam odrasla, pa sam se osamostalila, pa zaposlila, pa udala, i sada imam zilion više obaveza nego onda dok me je samo mučila istorija umetnosti ili biologija. Što bi rekli, jedno vreme sam se koprcala. A onda sam se razbolela.
Samo vas odjednom ošine ona rečenica ''Zdravlje je na prvom mestu!'', te uočite istinu u njoj. Pa se onda prvo malo uplašite, pa negirate, pa plačete i na kraju ustanete i kažete: ''Hajde, krajnje je vreme da nešto menjamo.''...
Naučiti da kažete NE. Jako bitna lekcija, dugo mi je trebalo da je naučim. I lakše vam je kada realno sagledate svo svoje vreme i jednostavno priznate sebi da ipak NE MOŽETE sve i da je bolje da neki projekat ne prihvatite. Zarad zdravlja, makar.
Legati ranije u krevet. Filmovi su ostali u drugom, trećem planu, a ja sam se prilično namučila kako bih od svoje spavaće sobe napravila oazu mira sa nekoliko kilograma zimnice u vidu knjiga na noćnom stočiću. Nema lepšeg uspavljivanja od šuškanja stranicama.
Ustajati ranije. Priznala sam sebi da bez kafe ne mogu. Probala sam sa čajem, limunadom, vežbama, umivanjem, ali jednostavno takva sam - Spavalica sa velikim slovom S - i potrebno mi je najmanje sat vremena da prestanem da mrzim sve(t) oko sebe tik po buđenju. Zbog toga sam rešila da kafa bude moj jedini porok jer ako i nije do kofeina toliko, do rituala je i zveketa keramičke šoljice o moju staklenu ploču ispod aparata za kafu.
Otići OFFLINE. Moj posao zahteva od mene da budem barem dva do tri puta dnevno na Facebooku, ili na mreži uopšte. Zbog toga se sve više u toku dana trudim da stavljam računar na sleep, da utišavam telefon i gasim notifikacije. Prija, ponovo počinjem da vidim.
Dnevnike, novine, televizije na IGNORE. Ovo traje već godinu i po dana i iako se povremeno osetim kao tuta-muta jer nisam u toku sa svetskim dešavanjima, osećam da bolje spavam i manje mi trnu leđa od napetosti.
Okružiti se listama. Na zidovima, policama, na telefonu, u svesci, u knjizi. To do liste na sve strane, jer osim ako nas ne proganjaju, lenjost u nama pobeđuje i sve se odlaže i vuče. Nema da išta ostane da visi, sve mora biti podvučeno pink markerom i štiklirano, do poslednje stavke.
Lošim prijateljima i lažnim ljudima dati UNFOLLOW. Ne samo u online svetu, već i u stvarnom životu. Drago mi je da smo se poznavali, što bi Staša rekla u poslednjem članku, nismo se razumeli, doviđenja.
Dobrim prijateljima i dragim osobama dati VOLIM TE. Što više, u neograničenim količinama, može u kombinaciji sa zagrljajem i poljupcem, obavezno ujutru i uveče. (Ne)dozirati do kraja života, hronično, zarad zdravlja makar.
I za kraj prvog poglavlja ''Kako da budem zdravija osoba'': slušati svoje savete i narodne mudrosti. ''Sreća je u malim stvarima'', ''Sve se dešava sa razlogom'' ili ''Svaki trud se isplati'' pa takođe ponoviti par puta kao mantru, samo da se podsetimo ili trgnemo. :)