Dok se nismo preselili na Vračar, nisam volela da idem na pijacu. Zapravo bilo kakav vid nabavke za kuću me je užasavao. Valjda dok ne osetite čar sopstvenog doma i domaćinstva, sve obaveze u vezi sa istim samo odrađujete.
Ali, kada smo se konačno skrasili na Vračaru, sve je dobilo smisao. Pa čak i taj sada voljeni običaj da vikendom idemo na pijacu - čuveni Kalenić.
Iako imam kolica (crna, na crvene trešnje), više volim da Matija i ja zajedno odlazimo na Kalenić. Nekako to spada u naše vikend rituale. Prvo odemo u nabavku svežeg voća i povrća, malo se prepiremo oko toga koliko voća kupiti jer oči gladne, a onda svratimo do tezge sa slatkišima.
Kada i nemam ideju za ručak, pustim da me boje i mirisi inspirišu. Za ovolike godine, ustanovila sam sve dobre tezge na kojima kupujem, mada sam poneke preporuke nasledila i od Nane.
Taman kada natovarimo cegere zelenišem, uputimo se ka tezgama ''pozadi'' gde je cvećarski raj.
Tu se Matija i ja na kratko raziđemo. On ode do čika Tome da gleda šta ima novo od vinila, ne bi li ulovio neki raritet, dok ja prošetam do Verice.
Kod nje kupujem rezano cveće za kuću i vaz(n)e. I tačno uzimam skoro svaki put sve isto, samo u zavisnosti od sezona. Za kupatilo uzimam bele frezije ili alstromerije. Traju mi i po dve nedelje!
Za kuhinju, spavaću sobu i dnevnu uzimam jarke boje, jer su mi posude u kojima čuvam domaće aranžmane ili staklene ili bele. Odlučujem se za ciklama alstromerije, lale i nežne vintage ruže. Ja volim ruže, nema ništa obično u njima.
Verica mi uvek uvije još koji cvet dodatno i ''malo zelenog'' da mogu da napravim što lepši buket. Najčešće uzimam eukaliptus.
Dok Matija i dalje prebira po vinilima, ja obično pođem najšarenijom stazom na Kaleniću.
Čak i u trenucima kada su mi balkoni puni cveća i biljaka i kada su toliko nabujali da sam neke primerke presađivala i više puta, ja prosto moram da prođem kroz ove tezge i vidim ima li nečega novog.
Tako sam prošle godine slučajno naišla na pileu i morganianum - jedne, jedine saksije! Obično odem do žene koja prodaje domaću smešu zemlje i kupim rezervne kese da imam za presađivanje.
Promuvam se još koji put oko velikih žbunova lavande i hortenzije i zamišljam kako bi bilo lepo da imam veće balkone, kako bi na njih mogle da stanu te velike saksije potrebne za ove lepotice.
Moja Nana je imala kuću na Pevcu (Petlovo brdo) i tamo sam provela čitavo detinjstvo igrajući se između velikih žbunova lila hortenzija. Od tada želim da ih imam. Kao omaž njoj.
I da, ne propustim da kupim po saksiju od nekih začina koje koristim. Mojito nanu, ruzmarin i bosiljak, da budu lepi u kuhinji, ali i da limunada bude sočnija, a pasta aromatičnija.
I još ukoliko zateknem ženu koja prodaje kaktuse iz svoje bašte, kupovina je upotpunjena... Tako natovarena cvećem, odem do Matije da vidim šta ćemo to popodne slušati na gramofonu dok budemo spremali ručak. Nekako se raspletemo sa kesama i cegerima i polako pođemo kući...
Naravno, jasno vam je da ove fotografije nisu jesenje. Sonja ih je uslikala u maju, dok je bila moja gošća jednog sunčanog vikenda. Od tada ih čuvam za blog, čekam pravi trenutak.
Mislim da je večeras bio idealan trenutak da napišem ovu Kalenić priču. Recimo da pravim zimnicu od uspomena, srećnih osećanja, mirisa, boja i sunca - da imam da gustiram do sledećeg maja.
Ah, možda nisam ni morala ništa da napišem, već samo da objavim ove fotografije, jer način na koji Sonja uspeva da dočara taj čisti, jednostavni i iskreni momenat je neprocenjiv.
Sonjita hvala ti od srca. Majstor si. ♡
P.S. Na fotografiji ispod sam ja u svoj svojoj sreći i ljubavi dok posmatram svoj balkon kako se šareni i sunča, najlepši od sve dece.
Autor fotografija: Sonja Lazukić - www.sonjasillyworld.com