Kada mi neko spomene domaći sladoled, ja se uvek setim tetkinog. Majušne, svetlo žute kocke i aroma limuna koja nagoveštava da će to biti jedan preukusan letnji dezert. Sedimo u dvorištu Alexija, Jole, Lirkić i ja, toliko smo mali da nam stopala vise sa drvene klupe. Tetka iznosi sladoled, a Zoki priprema kameru da snimi predstavu koju smo pravili čitav vikend. Sećam se da sam ja bila zadužena za scenografiju, crtala sam drvenim bojicama po papirima koje je tetka donela sa posla i zamišljala sam kako sam stvorila čitavu prašumu od jednog tabaka.
Možda je moja ljubav prema šoljama zaživela još tada. Oni su u svojoj kuhinji imali svako svoju šolju i sve su bile lepe i različite. Želela sam da ih imam sve i posle kada bi mi mama kući sipala mleko u neku našu dosadnu, ja sam tražila da mi kupe novu, šarenu da bude samo Moja. Ivanina šolja.
Sećam se da kada je tetka pravila prženice, Alexija i Jole su mazale eurokrem na njih i Lirkić i ja smo bili u čudu. To nam je bilo skroz bljak na prvo oko, a onda smo ih i probali. Isto tako pamtim kako sam sva ta leta koja sam provodila tamo, bila drnda jer su me terali napolje u dvorište. Valjda mi je kao detetu odraslom u centru grada međ' sivilom i betonom, bilo nezamislivo da sve svoje dnevne zadatke i doživljaje radim i provodim na otvorenom. Bilo mi je hladno ili neudobno, a zapravo nepoznato, jer sam svo vreme provedeno kod tetke želela da provodim samo u sobi mojih sestara. Tad sam već bila odlučila da ću jednog dana biti umetnik i divno uređena soba za devojčice bilo je sve što me je tada interesovalo.
Alexija je imala sekreter, jako lep i bila sam strašno ljubomorna na nju. Silno sam želela da sate provodim za tim stolom crtajući, dok su mi svi dosađivali sa igrarijama u dvorištu koje me uopšte nisu zanimale. Tada sam razmišljala samo o uređenju svoje sobe i imanju jedne za sebe (za početak), koju ne bih morala da delim sa Lirkićem. Igrarije u dvorištu, bašte i đakonije me tada još uvek nisu zanimali.
Lirkić Mahanda je moj mlađi brat. Mislim da je taj nadimak nastao tu negde tih godina, rekla bih da mu je to bio alter ego. Ja sam oduvek bila Ivi, dok su Alexija i Jole ostale Alexija i Jole. Lirkić je sada Miki ili Miško. Leta kod tetke su mi najlepša sećanja iz detinjstva. Raspust smo jedva čekali samo da bismo što pre išli na Zvezdaru i dane provodili u društvu njih dve. Meni je falilo žensko društvo za igranje, dok je njima falio hiperaktivni dečačić za jurcanje. Barbike ili bicikli - nalazili smo vremena za sve po malo.
A onda smo počeli da odrastamo i ljuljašku na trešnji je zamenio sto za stoni tenis, dok je mali šator na travi u obliku kućice, dobio zamenike u obliku lejzi begova. Limunadu je zamenilo vino ili Zokijev mućkani latte, a dnevne rođendane su zamenile ponoćne žurke.
Iako smo odrasli, i pronašli svako svoje interesovanje, nismo prestali da se okupljamo.
Kako sam odrastala, tako sam sve više vremena želela da provodim u njihovom dvorištu, nego u sobi za devojčice. Samo odjednom se desio 1. maj kada je nekoliko nas sedelo zavaljeno u tetkinu veliku ljuljašku, pilo kafu i konstatovalo kako je dvorište u kome smo uživali, jedno od najlepših skrivenih oaza u gradu.
U tom trenutku sam poželela da nađem onu malu Ivanu od 7 godina i da joj kažem kako bi trebalo da izađe iz sobe i odvoji se od sekretera i uživa u zelenilu i cveću tetkine bašte. No, dobro, sve je nekako došlo na svoje mesto, uspela sam da izbalansiram između crtanja i maštanja o sobi za devojčice i uživanja u cveću i zalivanju bašte uveče dok letnje sunce zalazi za brda Zvezdare.
Ovo snimanje smo uradili još prošle godine tokom septembra, ali sam zakasnila sa objavljivanjem usled ostalih obaveza i postova. Seriju smo radili za iStock, a Alexiju i Joleta sam nagovarala dobrih nedelju dana da mi poziraju.
Dan je bio topao i sunce je bukvalno blještalo. Na kraju smo morali da se dovijamo uz pomoć opreme kako bismo napravili bilo kakve uslove za dobre fotografije. Međutim, taman kada se Alex opustila, sunce je počelo da zalazi i nekako se sve savršeno uklopilo.
Kroz život nam se dešava da upoznajemo različite ljude, stvaramo prijatelje i u poznim godinama, ali i prekidamo prijateljstva kao i kontakte sa članovima porodice. Naravno, neki koraci su opravdani, dok pak neki i nisu već se jednostavno desi da se ljudi otuđe. Ja nekako verujem da se i to dešava sa razlogom, da se za ljude do kojih nam je zaista stalo - zaista i trudimo i da i pored života, silno želimo da ih zadržimo u njemu.
Rastužim se dok razmišljam o ljudima koje smo izgubili kroz život, ali se onda okrenem i pogledam kako su decenije prošle od kada opet neke druge ljude imamo. Sa nekima od njih delimo prve korake u pelenama, ili prve igračke, prve časove u školi ili prve žurke. I zapravo zajedno živimo, doživljavamo, smejemo se, slavimo i sećamo se.
Rekla bih da je čitav ovaj dan kada su nastale ove fotografije, jedan omaž našem bezbrižnom detinjstvu i igranju na travi, sa plastičnim šoljicama za čaj, grickanju tetkinih slatkih đakonija i čitanju Mikijevog almanaha. Samo nam je Lirkić falio, dakle mali, nećeš se izvući sledeći put! :)
Stajling i dekoracija: Mali Iv
Fotografije: Dragana Đorović i Jovan Marjanov * Novi Dirižabl
Modeli: Alexija i Jole
Asistenti: Zoki, tetka i Beca